La cotogna di Istanbul - Žute dunje iz Stambola

                                                 Balada o tri muškarca i jednoj ženi 
                                                 Ballata di tre uomini e una donna 
    Želim vam približiti jednu knjigu koja mi se jako dopada, iz više razloga koji se međusobno prepliću. Da li je volim zato jer je nit vodilja u  ovoj priči sevdalinka Žute dunje (a sevdah je i ljubav, i dert, i melanholija, i nježnost, i slatka gorčina, i aman, aman), ili zato što se dešava u Sarajevu, Beču, Istanbulu ili  jednostavno zato što je Paolo Rumiz majstorski, ali i sa srcem napisao ovu storiju koja je autobiografskog karaktera. On je, kao dugogodišnji novinar i dopisnik važnih listova, zaljubljenik u putovanja, iskoristio svoje bogato iskustvo u opisima krajeva kroz koje prolaze i u kojima žive njegovi junaci. Knjiga nije prevedena na neki od balkanskih jezika, pa ću kratko napisati o sadržaju.             
    Priča je u slobodnom stihu, veći dio je u jedanaestercu.
    Austrijski inžinjer Max Altenberg dolazi u Sarajevo 1997. godine i upoznaje lijepu Mašu Dizdarević, crnooku, tatarskih crta lica, liči mu na egipatsku kraljicu ili tursku princezu. Rađa se ljubav, a da oni nisu ni svjesni toga,  kao magija jedne večeri, kao opsesija koja će ih oboje pratiti do kraja, a sve uz melanholični ritam pjesme Žute dunje, koju mu ona pjeva te noći.
    Max se, ubrzo, vraća u Beč.
    Maša je imala neobičnu i tragičnu sudbinu. Kad se pripremala za svadbu 1982.godine, njen Vuk, u nekoj svađi, ubija jednu djevojku i završava u zatvoru. Maša želi djecu i ne može da čeka petnaest godina, udaje se, sljedeće godine, za Duška i pravi s njim neobičan "ugovor", oboje znaju da će ga ostaviti onog dana kad Vuk bude slobodan. Rađa dvije kćerke. Poslije nekoliko godina počinje rat u Bosni. Vuk izlazi iz zatvora, godina je 1992., Maša ostavlja porodicu i odlazi kod njega, ali sreća koju je čekala deset godina traje  vrlo kratko, Vuka pogađa geler jedne noći, umire u snu. Maša ostaje da živi sama, u njegovoj kući. Njene kćerke su sa ocem otišle u Moskvu.
    Maxa upoznaje 1997. i poslije njegovog povratka u Beč, odlazi na godinu dana u Moskvu. Kad se vratila u Sarajevo otkriva da je bolesna, da ima tumor, traži najbolji način da se liječi, i tako dolazi, ponovo, u kontakt sa Maxom, on joj pomaže da dođe u Beč (2000.god). Iskra koja je zasjala u Sarajevu, razvija se u jednu neobičnu ljubav, kao što su one u sevdalinkama - slatko gorka, strastvena  i tužna. Operacija, terapije, ali oni imaju i svoje radosti, putovanja. Odlaze u Štajersku, Budimpeštu, Trst, Grčku. Kroz sav taj period, pjesma Žute dunje ima čudne podudarnosti sa njihovom pričom i na različite načine je prisutna u razvoju događaja.
    U proljeće 2002. Max odlazi u Istambul, po novinarskom zadatku. Jednog dana, prolazeći kroz bazar, čuo je prodavača kako na sav glas hvali svoje žute dunje i daje mu ih  u ruke. Tog trenutka je shvatio da Mašu više neće vidjeti. Kao u pjesmi, " šest mjeseci i godinu" trajala je ta poetična ljubav i sad, ni žute dunje iz Stambola ne mogu promijeniti ništa.
    Maša je sahranjena na Bistriku 2002., u Sarajevu, i kažu da se često na njenom grobu nađu dunje.
    Max je, dvije godine kasnije, prepješačio put od Beča do Sarajeva i o tome objavio knjigu.
    Nekoliko godina kasnije, njegov životni put se završava u Istanbulu.

                       ŽUTE DUNJE             
                     Voljelo se dvoje mladih                   ,
    šest mjeseci i godinu.      
    Kad su htjeli da se uzmu,
    da se uzmu, aman, aman,
    dušmani im ne dadoše.

    Razbolje se lijepa Fatma,
    jedinica u majke,
    poželjela žute dunje,
    žute dunje, aman aman,
    žute dunje iz Stambola.

    Ode dragi da donese
    žute dunje carigradske,
    al' ga nema tri godine,
    tri godine, aman, aman,
    nit' se javlja, niti dolazi.

    Dođe dragi sa dunjama,
    nađe Fatmu na nosilima,
    dvjesto dajem, spustite je,
    tristo dajem, otkrijte je.
    da još jednom Fatmu ljubim ja.
    Paolo Rumiz, rođen u Trstu 1947.godine,  pisac i novinar. Radio za mnoge značajne listove kao dopisnik. Odličan poznavalac Balkana (i ne samo). Ovaj šarmantni gospodin me očarava svojim glasom i načinom kako čita i govori. Volim pogledati video snimke na youtube sa promocija ove knjige.
    Prevedene knjige su : Maske za masakr (2000.), Tri čovjeka na biciklu (2003.), Odavde do Lepanta (2005.)

    Vi vorrei presentare un libro che mi piace molto: La cotogna di Istanbul di Paolo Rumiz. Guardo spesso  i video dalle promozioni. L'affascinante Rumiz ha una voce e un modo di parlare incantevoli..
    "Paolo Rumiz scommette sulla forza delle grandi storie e si affida al ritmo del verso, della ballata. Ne esce un romanzo-canzone singolare, fascinoso, avvolgente come una storia narrata intorno al fuoco. Racconta di Max e Maša, e del loro amore. Maximilian von Altenberg, ingegnere austriaco, viene mandato a Sarajevo per un sopralluogo nell’inverno del ’97. Un amico gli presenta la misteriosa Maša Dizdarević, “occhio tartaro e femori lunghi”, austera e selvaggia, splendida e inaccessibile, vedova e divorziata, due figlie che vivono lontane da lei. Scatta qualcosa. Un’attrazione potente che però non ha il tempo di concretizzarsi. Max torna in patria e, per quanto faccia, prima di ritrovarla passano tre anni. Sono i tre anni fatidici di cui parlava La gialla cotogna di Istanbul, la canzone d’amore che Maša gli ha cantato. Maša ora è malata, ma l’amore finalmente si accende. Da lì in poi si leva un vento che muove le anime e i sensi, che strappa lacrime e sogni. Da lì in poi comincia un’avventura che porta Max nei luoghi magici di Maša, in un viaggio che è rito, scoperta e resurrezione". http://www.feltrinellieditore.it/SchedaLibro?id_volume=5001492

    Non va letta da sola questa storia,
    ma raccontata accanto a un fuoco acceso,
    ad amici, bambini o forestieri.
              -------  -  --------
    Nevicava fitto a Vienna quel giorno,
    il 7 gennaio del '97,
    che Max, protagonista della storia,
    ebbe da Strasburgo un telegramma
    con l'ordine di andare a Sarajevo.
    Cinquantacinque anni - quattro figli
    e un divorzio alle spalle.
                 ------  -  ------
    A soli due giorni dal matrimonio,
    la sera del 14 febbraio del 1982,
    Vuk Stojadinović, promesso sposo
    della bellissima Maša Dizdarević,
    strangolò una giovane prostituta
    (così almeno ne parlò " Oslobođenje",
    il quotidiano più letto in città)
    in una stanza con vista sul fiume
    all'hotel Bristol di Sarajevo
    e venne condannato a quindici anni
    senza la concessione di attenuanti.
                ------  ------
    Max vide che in un attimo la neve
    le aveva ingrigito i lunghi capelli;
    in lei fiutò un impasto balcanico
    fatto di sangue e di miele, di polvere
    e gelsomini, come le magnifiche
    donne descritte dal conte Potocki
    nei suoi lunghi viaggi in Asia Centrale.
                                                                         
         ------  -  ------
    L'ultima sera la invitò a cena,
    in un locale chiamato Ragusa;
    lei arrivò con un nero colbacco
    di pelliccia, più splendida che mai,
    e quando lì sul tavolo rimasero
    soltanto due candele e due bicchieri
    di vodka fredda pieni fino all'orlo,
    lei gli pose, fatale, la domanda,
    cioè se conosceva le sevdalinke,
    le canzoni d'amore della Bosnia.
    Lui disse no, ma che avrebbe amato
    ascoltarne da lei almeno una.
    Allora lì, in mezzo ai commensali,
    Maša cantò, e a Max la voce apparve
    dolce come campana della sera.
    Cantò nella sua lingua la struggente
    tristezza dei distacchi che i balcanici
    adorano ogni tanto condividere
    con chi accetta di bere assieme a loro.
              ------  -  ------
    Qual era il titolo, lui domandò,
    e allora lei rispose: "Žute dunje
    iz Stambola", che vuol dire " Le gialle
    cotogne d'Istanbul", una sevdalinka,
    una di quelle cose disperate,
    emulsioni di nera malinconia
    che il Danubio soltanto sa produrre.
              ------ -  ------
    Gli era difficile quindi capire
    come quel frutto sgraziato potesse
    ispirare canzoni appassionate
    e far guarire persino i malati.


    Aveva capito, mein Gott! Sevdalinka
    come saudade! Quella cosa dolce
    e triste insieme era il collegamento
    tra le due terre, Iberia e Balcani!
          ------ - ------
    Amico caro, il male del secolo...
    ...e cerco qualcuno che sia capace
    di mettere le mani sul mio corpo
    dopo un'operazione malriuscita.
         ------ - ------
    L'aveva individuata dalla nuca,
    quel punto nobile del portamento
    che in un istante lungo quasi un secolo
    lei aveva scoperto a Sarajevo
    davanti alla porta di casa sua,
    quella gelida sera di cristallo,
    anni prima, mentre cadeva la neve.

                                                                             Sarajevo

    Allora Max le disse di restare
    a Vienna con lui per le terapie,
    e almeno riposarsi da regina,
    e non ebbe neppure per un attimo
    il dubbio che la morte avesse modo
    di celebrare trionfi su quel corpo
    costruito da Dio per la bellezza.
                                                  ------ - -------
    Prese di andare da lei quasi ogni giorno
    e tra loro, con le prime ciliegie,
    cominciò il tempo dell'intimità.

                                                                        Vienna - Beč
                                                                 Štajerska - Stiria
        ------ - ------
    Una mattina partirono per Budapest
    (c'era un tavolo fissato per cena
    all'Hungaria, sfarzoso ristorante,
    che aveva appena compiuto cent'anni).

                                                                         Budapest - Budimpešta

    Ai primi di giugno andarono in Grecia,
    Lefkada, poi Cefalonia montuosa,
    mare di prugna, Itaca lontana.

                                                                 Lefkada (Grecia - Grčka)

    "Per chi balli, mia piccola Dizdarević?"
    disse Max appoggiato a una ringhiera.
    "Per il sole io ballo," lei rispose,
    "ballo per il trionfo del solstizio";
    e fece così perché era cosciente
    che la notte la stava conquistando
    un po' alla volta come nera pece.
           ------ - ------
    Fu così che li prese l'inquietudine,
    il desiderio di un altro viaggio ancora:
    e andarono a Trieste con il vento
    che con impeto arava l'Adriatico.

                                                     Il vento a Trieste -  Vjetar u Trstu

    Cominciò il freddo e ai primi di ottobre
    il male oscuro si mise al galoppo
    tanto da imporre un ricovero in clinica.
             ------ - -----
    Un giorno Max fu mandato in trasferta,
    a Istanbul, solamente per tre giorni,
    una partenza con preavviso zero
    e poco tempo per far le valigie.

                                                                            Istanbul
         ------ - -----
    "Amore mio, sta' tranquilla, ti prego,
    torno presto, sto via solo tre giorni,"
    ma pensava: ti porto una cotogna.
        ------ - ------
    Vide un uomo che si faceva largo
    nella bolgia con un piccolo albero
    giallo e gridava:"Cotogne! Cotogne!
    Chi vuole buone cotogne d'Istanbul?"
    Per un momento lungo nel mercato
    formicolante di turchi ci fu
    soltanto quel richiamo e quel profumo,
    l'odore rugginoso e inconfondibile
    della bitorzulata mela gialla
    coperta di peluria come il capo
    di un neonato. A Max si fermò il cuore,
    un torrente gli invase naso e occhi,
    l'avambraccio riprese a sanguinare,
    le palpebre divennero di piombo.
    Gran Bazar Istanbul 

    Corse in un vicolo per non mostrare
    il pianto e gridare il nome di lei
    "Maša," rantolò, e poi tornò indietro,
    afferrò il venditore per un braccio
    e gli volle comprare i frutti più belli,
    gli mise in mano il doppio della cifra
    e uscì a passo di corsa dal bazar.
        ------ - ------
    "è appena morta,  moj dragi prijatelj,
    è appena morta, amico mio caro."
        ------ - ------
    Soltanto una cosa avrebbe potuto
    fermare quel destino maledetto:
    era il frutto che doveva prendere,
    e forse non aveva preso in tempo,
    la misteriosa žuta dunja, la gialla
     meraviglia della città imperiale.
    E invece Maša, la bella della Bosnia,
    dagli occhi come grani di uva nera,
    era morta aman aman senza avere
    quella cotogna aspettata da Istanbul.
        ------ - ------
    Allora cominciò a metter insieme
    le note del viaggio; lo affascinava 
    soprattutto il legame misterioso
    tra i luoghi e i loro nomi secolari
    (Banato, Vojvodina, Baranja e Srem)
    sopravvisuti alle dominazioni
    e sconosciutti alla gente dell'Ovest.
        ------ - ------
    "E tu sei Duško,"Max indovinò,
    "mi sono sempre chiesto come fosse
    il tuo viso." Rimasero lì in piedi
    sotto l'acqua, a guardarsi negli occhi.
        ------ - ------
    Il nostro Max fu chiamato a Belgrado
    perchè il racconto del suo viaggio a piedi,
    che era stato tradotto in lingua serba,
    aveva solevato tra gli slavi
    un'onda di entusiasmo imprevedibile.
                                                               Belgrado - Beograd
       ----- - -----
    Ascoltò anche i dolori di Max,
    rimase in silenzio per un po',
    infine rispose:"Tanto hai viaggiato,
    in tutti i continenti; ma ora è giunto
    il tempo del tuo viaggio più importante."
             ------ - ------
    Fu mezzogiorno che la cameriera
    lo trovò morto e avvertì la reception.
                    
                             GIALLE COTOGNE DI ISTANBUL  (il testo della canzone)
    Fu l’amore fra due giovani
    per sei mesi e un anno
    quando vollero sposarsi
    sposarsi, aman aman
    i nemici non lo permisero.

    Si ammalò
    la bella Fatma, figlia unica di madre
    desiderò le cotogne gialle
    cotogne gialle, aman aman
    cotogne gialle d’Istanbul.

    L’amato andò a cercare
    le cotogne gialle nella città imperiale
    ma sparì per tre anni
    per tre anni, aman aman
    per tre anni nessuna traccia di lui.

    Alla  fine arrivò l’amato con le cotogne
    trovò Fatma sul letto di morte
    lasciatemi vederla
    vi do tutto l’oro che ho
    lasciatemi  baciarla un’ultima volta
     
    Hvala na posjeti.                                                                                                            
                                                                                                          
    Grazie della visita.   
    Fikreta                                          

    20 comments:

    1. Hvala ti za divnu priču!
      Jedna od najlepših pesama o ljubavi...i uvek mi zasuze oči.
      Pozdrav!

      ReplyDelete
    2. Draga moja Fikreta..Predivno:) Odrasla sam uz sevdalinke ( iako sam Slavonka,ali prevladala tatina ljubav prema sevdahu)i uvijek ih rado pjevam za svoju dušu..Kada god su neka okupljanja , brat i ja znamo zapjevati upravo ovu pjesmu koja mi je najljepša, najtužnija,dira u dušu i suzu...predivan post:) Žao mi je što još nema prijevoda ove knjige, nadam se da će jednom i biti...Tužna životna priča koju samo sevdah može opjevati:)

      ReplyDelete
    3. Ova pesma mi uvek natera suze na oči i jedna je onih koja se peva srcem a ne glasom. Kad sam bila mala, jedna baka Olga, pričala nam je OMER I MERIMA. Ne znam zašto, ali me je, mnogo godina kasnije, ova pesma podsetila na nju i Omera i Merimu, a o mirisu dunja da ne pričam. To je jedan od najlepših mirisa. Cela kuća nam je mirisala na dunje sa ormara. I uhvatila sam sebe kako, mahinalno, bez razmišljanja, uzimam dunje i stavljam na ormar. Neke stvari su duboko u nama.

      Ovu knjigu ću svakako potražiti, kao i ANĐEO U SNEGU koju nam je Jasna preporučila.

      ReplyDelete
    4. prekrasan post, sva sam pod dojmom, hvala ti

      ReplyDelete
    5. Sjajan post...knjiga na listi za procitati ...Jos samo kad bi dala objasnjenje zasto se dragi zadrzao 3 godine u Stambolu - to me je oduvijek zanimalo ;-)

      ReplyDelete
    6. Savršen post, prebogat. Volim pesmu Žute dunje.
      Nadam se da će i knjigu prevesti.
      Hvala ti za savršen doživljaj.

      ReplyDelete
    7. ciao
      io mi chiamo Rosita
      io ho scoperto il tuo blog tramite l'iniziativa di Kreattiva
      ci sono dei bellissimi lavori e paesaggi sul tuo blog
      io sono felice di averti incontrata
      a presto
      rosita

      ReplyDelete
    8. Ciao, Sono Antonella ed arrivo al Tuo Blog grazie a Kreattiva: nuova follower...blog in linea con il mio gusto...
      Se Ti va Ti aspetto da me in http://lepassionidiantonella.blogspot.com

      A presto
      Antonella

      ReplyDelete
    9. Čini mi se, nekako, da je suvišno dodati bilo šta posle tvojih reči, koje su nam tako lepo dočarale čitavu atmosferu. Nisam ni malo iznenađena time što je priča istinita. Vrlo često pomislim kako happy end, koji američki filmovi toliko forsiraju, uopšte ne postoji. Ili postoji u tako malom procentu da je to zanemarljivo. Volela bih da pročitam ovu knjigu. Ostaje nam da se nadamo da će uskoro biti prevedena.

      ReplyDelete
    10. I miris i sam pomen zutih dunja mi odmaj izazovu tu neku prijatnu setu, koja bas ide i uz ovu knjigu. Jedva cekam da je prevedu. Takve zivotne price uvek prijaju!

      ReplyDelete
    11. Naježih se na priču iz knjige...
      Žute dunje me uvijek asociraju na taj slatkasto-opori miris tuge i smrti, vjerovatno baš zbog priče iz sevdalinke. I onda i ova priča...
      Šteta što nije prevedena na BHS jezike, ima li na engleskom ove knjige?

      ReplyDelete
      Replies
      1. Htjedoh napisati još i ovo - koliko priča i sudbina svakodnevno prolazi pored nas, samo mnoge veličanstvene ostaju nezapisane i nezapamćene...

        Delete
      2. Zasad je samo na italijanskom, nažalost.

        Delete
    12. evo moj muz je od Bosne, ako hoces http://missionesarta.blogspot.it

      ReplyDelete
    13. Kakav post!! Odusevljena sam, nekoliko puta sam ga procitala..
      Za vreme praznika imala sam goste iz Turske koji su ostali kod mene 2 nedelje i bilo je dovoljno vremena da ih vodim na razna lepa mesta, a izmedju ostalih i u kafanu i jedno vece tamburasi zasvirase : '' zute dunje carigradske''.. E sad trebalo je objasniti Turcima zasto smo svi mi iz Srbije i iz Bosne pevali pesmu sa posebnom setom u ocima, neko zbog Istanbula, neko zbog neke izgubljene ljubavi, al' nekako objasnismo da se dragi predugo zadrzao i prekasno vratio.. zanela ga svetla velikoga grada.. Hvaka na ovom divnom podsecanju na pesmu koju jako volim i dragocenoj informaciji o knjizi ciji prevod i izdanje na srpskom nestrpljivo iscekujem..

      ReplyDelete
      Replies
      1. Ovo ti dođe kao vježba za čitanje italijanskog dok se neko ne odvaži na prevođenje ove divne balade :)

        Delete
    14. Hvala Fikreta.Divan post.Radim u Biblioteci i prosledicu tvoj post Direktorki,a ona izdavacima.Mozda je neko prevede.:)))

      ReplyDelete
    15. Rijetko sam na tvom blogu ali svaki put uživam.












































      ReplyDelete

    Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...